Danas velka faca, sutra opet kita
By Ida Prester
Sjedim u šminki MTV-jevog sultanata i čekam svoj red. Na nogama mi Prada cipele, u krilu Miumiu torbica od umjetne zmijske kože. Neee…tako bi Jelena Veljača počela kolumnu. S obzirom da sam ja rokerska verzija gđice Veljače (kako mi je netko kul spustio u komentarima na zadnju kolumnu – ha, ha zakon!), na nogama mi već malo pohabane crne čizme (pa valjda me neće gledat u noge, pored takvog poprsja..), roza štrample i srebrni kostimić sa šiljcima napravljenim od slamčica za sok. Baš sam si neodoljiva. Ko križanac space invadersa i teletubbiesa. Šta mogu, volim kad mi se smiju.
Tako neupadljiva gledam u ostale sudionike grandioznog spektakla koji je u pripremi. Tražim neku poznatu facu, Robbyja Williamsa, Shakiru, daj bar Davida Hasselhofa, bilo kog! Svašta sam obećala našim novinama, štipkanje, bockanje, drpanje, čupanje dlaka.. Eh, uvijek se zaletim. Ovdje nikog živog od selebritija. Anonimusi gori od mene. Šta ću sad morat izmislit kad dođem kući? Beyonce zabrijala s Nick Caveom? Rhyanna ima umjetno oko? Tokio hotel imaju cure?
Ništa od tračeva. Ovo je tor samo za nas, regionalne pobjednike. Svjetske zvijezde su u dipartmentu sa šampanjcem, kokom i organic voćem, a ovdje su poletarci, sitne ribe – MTV-jev pobjednik iz Poljske, Turske, Islanda, Balkana.. Zabavno je gledat sve to, pravi discovery channel. Većina njih su velike face u svojim zemljama, a ovdje ih nitko ne kuži. Svi su podjednako nebitni, lokalne zvjezdice. Neki su skroz cool, piju, puše, sprdaju se, al ima njih par koje ova situacija izbezumljava. Ushodali se po prostoriji, kokodaču, privlače silom pažnju, samo što se ne zapale ko šibice.
Najsmješniji od svih je Dima Bilan, onaj metroseksualni mali Rus što je pobijedio na Euroviziji. Možda vam ne zvuči jako hoh, al čovjek je superstar u zemlji od 150 milijuna ljudi! Nije to za zajebanciju, navikao da mu glade muda. Ulazi malecki kroz vrata, kad ono svita oko njega – dvorjani i dvorske dame. Nakupovo si Baćuška fotografe, snimatelje, šminkera, masera i pedikera, statiste neke unajmio, samo da se zna tko je glavni u šminki. Naravno da ga ja, estradna ignorantica, nisam odmah provalila.
Who’s that guy? – pitam šminkericu, Londončanku koja me upravo krenula kasapit.
Ehm… Don’t know. Isn’t he one of the regional acts? – pogleda ga nezainteresirano.
Could be.. look, there’s a whole fleet taking care of him!
Yeah, he seems to be someone big.. Maybe Albanian Robbie Williams? – obje se zločesto zasmijuljimo.
And who are you, anyways? – pita me vrckava Britanka pokrivajući mi podočnjake korektorom.
Well.. – zamislim se. – I’m big in Croatia.
Kuglamo se po podu od smijeha. Kako to njoj zvuči, mislim si, nešto ko Miss Donjeg Vakufa. A Dima siroti, kočoperi se i puše, skače i pozira. Sat vremena si je frčkice na tjemenu namještao, pa majicu u hlače, a kad je prešao na sjajilo, pozovu nas na izlazak.
Eto, to je taj trenutak. Vrhunac spektakla, Olimpijski plamen, san svakog demo banda koji puca na sve bogatije i objesnije teen tržište. Fanfare? Histerične ovacije gledateljstva? Suze na licu Katy Perry? Sweet dreams! Regionalcima se nagrada uručuje izvan dvorane, na ciči zimi, kraj ostataka Berlinskog zida. Kao, obljetnica je, pa da se nešto simbolički tamo dešava. Ma nemoj, šta nisu stavili Pixie Lott da tamo paradira, a nas u toplu dvoranu? Pa mlađa je!
Nas šest, Bajaga koji nam uručuje nagradu i par snimatelja čekamo znak za akciju. Smrznuti ko Ledo proizvodi brojimo sekunde, samo da više krene. Postavili Hrvate i Slovence iz benda plus jednog Srbina pred zid, ko zna šta će bit.. K vragu i unaprijed pripremljeni govori zahvale i konfeti i kostimi, ionako smo zaogrnuti dekama. MTV je MTV, al bubrezi su bubrezi. U tom osebujnom glamuru, Bajaga nam ceremonijalno predaje štafetu. Drveni kipić s federom. Bok, hvala, vidimo se. Fotkanje, smješak – sljedećiii!
I gotovo. Ko plaćanje računa u pošti. Tako valjda svi ti važni događaji u životu, na kraju se dese u sekundi, dok si u šlapama, poderanoj pidžami i s upalom jajnika. Kraj nekog zida, kamiona ili kontejnera.
Nakon povijesne transakcije, red je da se stvar proslavi, kolo zapleše i sve to zalije nekim alkoholnim napitkom. Krećemo prema prestižnom MTV-evom after partyju, urbanom da zubi pucaju. Upadamo nakon sto kontrola u gomilu, a tamo neki house, r’n'b, David Guetta.. S obzirom da ne znamo plesat na tako sexy muziku, a i cuga bila skupa ko svetog Petra kajgana, odlučimo da se lijepo vratimo do hotela, sjednemo u birc preko puta simboličnog imena White trash fast food i cirkamo u miru, ok ambijentu i po istočnoberlinskim cijenama.
Ulazimo u drvenu krčmu, kad tamo Turci, band Manga, pobjednici MTV-eve dodjele – Best European Act! To su oni koji su nadigrali i nas i Dimu Bilana i 27 drugih bendova iz cijele Europe. Sjećam ih se iz dvorane, Backstreet Boysi su im glavom i bradom nagradu uručili.
Hej, šta vi radite ovdje? I vama dosadan parti? – pitamo slavljenike.
Ma nije, nas nisu ni pustili unutra. – odgovara jedan od tamnoputih glazbenika.
Kako to misliš, pa vi ste dobitnici najveće nagrade! – nije nam jasno.
Kaže tip na ulazu da ga boli briga. Nismo prošli face check i stavio nas na kraj reda.
Hu.. tako je to u svijetu rokenrola. Ko što kaže Edo Maajka – danas velka faca, sutra opet kita. Ako ništa drugo, od tog danas bar imamo fotke. Makar i u dekama.
www.glasistre.hr/kolumna/n/132226
