8. Samobor – Trst 2010.
Ova, sad već tradicionalana vožnja, održava se u spomen na trojicu, tada, maturanata. Erik Alexander, Mirko Bothe i Mirko Kleščić – kasnije ljekarnik samoborski – krenuli su ljeta 1887. godine na dugi put biciklima s visokim prvim kotačem i tvrdim gumama. Vozili su iz Zagreba kroz Karlovac, Delnice, Bakar, Rijeku i Opatiju, zatim Istrom do Trsta, gdje su bili srdačno primljeni od tamošnjeg “Veloce Cluba Triestino”. Vratili su se kroz Postojnu, Ljubljanu i Krško u Zagreb. Put je trajao mjesec dana, izazvavši brojna iznenađenja, doživljaje i avanture.
Tri godine kasnije biciklisti su ponovili to putovanje, no ovoga puta vozili su do Venecije! Ti su sportski podvizi dali poticaj da se 1893. godine osnuje i u Samoboru biciklistilčko društvo čija su pravila, uz Kleščićev bicikl, sačuvana u športskoj zbirci Samoborskog muzeja.
Stotinjak godina kasnije članovi BBK Šišmiš Samobor, točnije, njegova prva generacija, samim time i osnivači modernog kluba, ovakvog kakvog ga danas poznajemo, na čelu sa svestranim sportašem i zaljubljenikom u prirodu, legendarnim Romanom Vukovićem – Tajom, došli su na ideju da istu tu relaciju, malo izmijenjene rute, sa puno modernijim biciklima, odvoze u jednom danu. To je 255 kilometra, sa oko 3500 metara visinske razlike, odnosno uspona.
Sama ruta se satoji od starta sa Trga kralja Tomislava u Samoboru, uspona na Plešivicu preko Poljanica, spusta u Jastrebarsko, nastavka starom cestom do Karlovca, pa preko Vukove Gorice, Severina na Kupi, Skrada, Delnica, Gornjeg Jelenja, i spusta na Grobnik, do samog ulaska u Rijeku. Tamo se preko Čavala, Sošona, odvajamo cestom prema Rupi i graničnom prelazu Pasjak. Slijedi 30- tak kilometara kroz Sloveniju, i lijepi završni spust u Trst.
U ovih 8 godina samu vožnju odvozilo je 50 – tak članova, simpatizera, i prijatelja kluba, običnih rekreativaca, vrhunskih sportaša. Isto tako i članovi dvoje prijateljskih klubova, BK Ciklus iz Zagreba i Kluba koturaša Jastrebarsko. Neki u cijelosti, neki samo njezine pojedine dijelove. I svi se slažu da je to jedno veliko iskustvo borbe duha sa tijelom.
Treba napomenuti da vozači imaju pratnju u obliku kombija, auta, tako da u svakome trenutku mogu doći do pomoći, hrane, vode, a ako treba i sjesti u njega.
Tradicionalno, vožnja se odvija oko prvog vikenda u 9. mjesecu, počevši u subotu oko 04:00 ujutro, a sam dolazak u Trst očekuje se oko 19:00 sati isti dan. Slijedi spremanje bicikala, slikanje u Trstu, i odlazak prema Istri, gdje već zadnjih par godina noćimo oko jame Baradine kod Tara.
Povratak je u nedjelju, sa kupanjem u Poreču, obilaskom Istre, Gorskog Kotara, i uživanja u njihovim prirodnim, kulturnim i gastronomskim bogatstvima.
8. Samobor – Trst 2010.
Dogodio se 4. i 5. 9. 2010., tradicionalno kao prvi vikend u 9. mjesecu, al ipak ovisno o MTB sezoni utrka. Ove godine bio je malo manji odaziv, pa na put kreću šestorica vozača sa tročlanom pratnjom u kombiju i autu. Filip, Mario C., Mario B., Luka, Hrvoje i ja, a u pratnji Darko, Sunčica i Sandra. Vremenske prilike bile su gotovo idealne, što je za takav tip vožnje jako važno, temperatura od jutarnjih 10 tak do dnevnih 25°C, bez kiše.
Start je bio u 04:00 sa trga, zgrijavanje počinje usponom preko Ruda i Braslovja, al ubrzo se hladimo spustom preko Plešivice u Jasku. Noćnu vožnju nastavljamo starom karlovačkom, sa prvim većim stajanjem kod Karlovca oko 06:00, gdje se i razdanjuje…
Do tada skoro kompaktna ekipa, i početkom prvih uspona kod Duge Rese, počinje se razdvajati u dvije grupe, “mali” Mario, Hrvoje i ja, sa svojim bolnim koljenom, koji nisam 100% zaliječio od puta u Dubrovnik, počinjemo kaskati za prvom ekipom. Zaostatak se diže na 30- tak minuta do Severina na Kupi, gdje slijedi lagani gablec i regeneracija. 16-togodišnji Mario odustaje nakon slijeda uspona, ipak je to njemu prva ozbiljnija duža vožnja, i njegovo vrijeme tek slijedi. Dečki voze dalje, a ja i Hrvoje opet zaostajemo do Skrada. Tamo odustaje i Hrvoje, jer uviđamo da tim tempom nećemo stići u očekivano vrijeme u Trst. Ja sa svojim bolnim koljenom ne odustajem i nastavljam dalje do Delnica, gdje slijedi jednosatni odmor, ručak, oporavak. U 12:00, nastavlja nas četvero, prema psihološkoj granici, Gornjem Jelenju, nakon kojeg slijedi prekrasni spust na Grobnik. Već je lakše. Kroz Čavle i okolnih naselja dolazimo do još jednog testa, uspona od tri kolometara do Sošona, svima osim Filipu, snaga pomalo opada, vozimo dalje. Izmjenom ubijajućih uspona i spusteva dolazimo do Rupa, gdje se oporavljamo u lokalnom kafiću u obliku hmelnjh pripravaka, i pripremamo na zadnji ozbiljniji uspon prema GP Pasjaku. Tu odustaje, zbog bolova u koljenu, i Luka, šteta, tako blizu. Filip, Mario i ja nastavljamo. Uspon je savladan, slijedi 30- tak kilometara brze vožnje kroz Sloveniju, koljeno popušta, tako da je i vožnja ugodnija.
Pojavljivanje talijanske granice izmamljuje smiješak, jer znamo što slijedi, završni spust u Trst, i olakšanje sa spoznajom da smo uspješno završili vožnju. Osobno, meni, već po šesti put, a zbog samih fizičkih problema, i najteži. Okupljanje sa pratnjom na obali mora, i ovaj put, olakšano spremanje bicikala, u sponzorski berlingo. Puno hvala Miltonia. Slikanje, i odlazak, isto tako uspiješno, jer svaki put do sada, izlazili smo drugim putem iz Trsta, koji je ponekad znao potrajati i par sati.
Dolazak kod jame Baradine oko 21:00, isto tako puno hvala gazdi, podizanje šatora, opuštajuća večera uz prepričavanje dojmova, spavanje. Ujutro buđenje uz kompanjona, magarca Tonija… Doručak, spremanje, kupanje u Poreču zamijenjeno je obilaskom Motovuna, Buzeta, finim ručkom kod Lupoglava, šetnjom park šumom Golubinjak, i završnom rundom na Poljanicama. Malo ali slatko… odnosno, samo troje ljudi je uspiješno odvozilo vožnju, ali samim time i lijepše.
Dogodine, nadam se u većem broju…
Zvonimir Knežević
BBK Šišmiš Samobor
