Champery ili Chlamperay
Što reći o najstrmijoj i najzahtevnijoj stazi svjetskog kupa, a da nije već rečeno? Svi pravi (a i oni manje pravi) fanovi downhill-a već znaju priču o legendarnoj utrci 2007. godine na kojoj je Sam Hill odvozio izvanzemaljski. E, pa ove godine su Hrvati došli pokoriti Champery, i od njega napraviti Chlamperay.
Naša epska priča počinje u utorak 20. srpnja, kada se ekipa u popodnevnim satima okuplja na Drvinju kod najiskusnijeg lisca naše downhill scene. A ekipa je – kako slijedi: Mario “Monsieur Hohnsec” Hohnjec, Marko “A nego kako?” Šišović, Santo “Slobodni umjetnik” Tessari, Dejan “Japanka” Mamuzić, Kristina “Makadam” Filetin i kao pratitelj/mehaničar/prevodioc/navigator/dropbike izvjestitelj – ja (mislim da nisam zaradio nikakav nadimak osim Shpiro, dok je na primjer Mamuzić imao i više od jednog nadimka: Prebrijani, Psiho, T-rex, RedBulčić – to name a few).
Na put krećemo niti dva sata kasnije od predviđenog, što se pokazalo kao dobra stvar. Nismo imali pojma koliko će nam trebati do tamo, pa niti kako zapravo doći do cilja. HBS nam je ustupio svoje službeno vozilo u koje je stalo mnogo mnogo prtljage, dijelova, guma, kotača, armora, alata, dva paviljona, tepih, prijenosni frižider i štošta još. Pa čak i putnici. Za dolazak do cilja smo se uzdali u jedan stari GPS uređaj koji će se u daljnjem tekstu nazivati “Gospođa”. A ta Gospođa je imala zanimljiv feature – ne radi kada je uštekana u punjač. E da, niti nema postolje, pa smo ju duct-tapeali za retrovizor pritom stvorivši floating ovjes.
Put prolazi standardno. Na granici nas zabavlja policajac koji vidjevši Šiletovu sliku u putovnicu pita da li to na utrku vodimo kuharicu. Kristina spava negdje nakon Bregane, ostali su još budni i zbijaju šale. Monsieur Hohnsec nas vozi do pola Italije, kada za volan sjeda Japanka i nastavlja dalje. Ja se držim budnim da vidim što kaže Gospođa i malo pomognem Dejanu. Sve prolazi ok, osim jednog detaljčića. Naime, već u blizini talijansko-švicarske granice Gospođa nas tjera da skrenemo u pokranju ulicu uz legendarnu rečenicu: “za 200m ukrcajte se na trajekt”. 4 su sata ujutro. Mi smo u Dolomitima, oko nas mrak i stijene i mrak. Kakav je**ni trajekt?! Par minuta mahanja i Santinog talijanskog kasnije saznajemo da je trajekt ustvari vlak koji prolazi kroz tunel u brdu, no budući da prvi polazi tek 2,5h kasnije mi krećemo obilaznim putem preko planine i prijevoja Simplon. Gospođa odrađuje svoj posao i za sat vremena smo već na Švicarskoj strani. U 7h ujutro, u srijedu, nakon 11h puta HBSova cestovna krstarica (prije fregata) pristaje u Champery, u samu ciljnu ravninu. Hrvati su stigli.
Više na www.dropbike.com
