“Cape Epic 2010″ – Natašin osvrt
U nastavku Vam donosimo ispovijest Nataše Kovačić, hrabre “koturašice” koja je zajedno sa Paolom Slavićem nastupila na nedavno održanom “Cape Epicu 2010″. Nažalost, zbog zdravstvenih tegoba nije završila, al to nije ni bitno. Bitno je da su ona i Paolo i dalje veseli i zdravi! Uživajte u ovom predivnom štivu!
“CAPE EPIC 2010″
«…iako nije važno stići, nego krenuti i cilj je samo izlika, volio bih doći kamo sam pošao i naći što sam tražio…» riječi su koje mi je uputila mama po povratku iz Afrike, niti ne znajući kakva me bol tišti, s obzirom na ishod naše avanture.
Počevši od početka, CE bio je samo apstraktna ideja u glavi, samo predodžba u glavi zaljubljenika u biciklizam, pomalo pustolovnih, a nešto više autodestruktivnih sklonosti. Snovi se ostvaruju. San je postao realnost onog trena kada smo predavši sve osobne stvari, gurajući bicikl pred sobom stali na start Cape Epica, zajedno sa 1198 ljudi iz čitavog svijeta, koji su kao i mi žrtvovali vrijeme, tijelo, dušu, prijateljstva i novac kako bi bili ovdje.
Biciklizam nije samo sport, to je način života. Posebno kada ljubiš osobu koja poput tebe ljubi svoj bicikl kao da je živo biće sposobno uzvratiti tu ljubav. Ponekad ga imenuješ, lijepo ili ružno. Ovisi…
Tako smo, Paulo i ja na prvi dan proljeća stajali okruženi šarolikim dresovima, sponzorskim ili samo kreativnim, isčekujući trenutak kojega sam se pribojavala posljednjih mjesec dana. Kako ću startati u toj gužvi? Da li ćemo se izgubiti? Pitanja milijun, a samo jedan pucanj. Pucanj je zaustavio sve loše i opterećujuće i označio početak drugačijeg života. Života u kojem nema preranog buđenja i pripremanja obroka koje ćeš taj dan jesti na poslu kako bi po povratku kući bio spreman za višesatno pedaliranje, uz dovoljno energije za zagrijavanje odumrlih ekstremiteta. Života koji posao-trening-spavanje pretvara u bicikliranje i odmor ili pripremu za još malo bicikliranja. Divota! Života u kojem pospremanje stana, peglanje, kuhanje i pranje suđa ne postoji.
Voziš se novom zemljom i krajolikom koji se neprestano izmjenjujući u svim svojim pojavnim oblicima pretvaraju sate vožnje u stvarno uživanje. Na svakoj okrijepnoj točki komentator najavljjue svaki tim kao da su u najmanju ruku svjetski prvaci, a naša prezimena bivaju izgovorena na nekoliko različitih načina. Dobro smo. Jaki. Paulo je partner. Ne životni, jer da smo par to nije bilo upitno. Mučilo me da li ćemo funkcionirati kao tim. I jesmo. Jer žrtvovati brzinu i tehniku koju posjeduješ i voziti paralelno sa osobom koja je žensko, tjelesno slabija i time sporija ne može svatko. Nakon stotinjak km u kojima se dinamično izmijenjuju kamenita, pješčana i zemljana podloga, usponi i spustevi, šume, voćnjaci i čistine, organizator poznat kao Dr. Evil (zlo) nas je obradovao sa 12ak km starih tračnica, koje će se kasnije pokazati kobnim za moju ozlijedu. Stisnutih zubiju dočepali smo se asfalta, posljednjih metara uspona i spust do cilja – kroz malo pijeska, naravno.
Ulazak u cilj. Neponovljivo, nedoživljeno, neprocijenjivo…Zajedno. Sreća i ushit pobijeđuju umor. Skidanje cipela, ležanje u travi… Ovdje nema ničeg drugog – to je to. Buđenje, hrana, start, vožnja, hrana, odmor, priprema za drugi dan, hrana, spavanje.
5 u jutro. Doručak, mučnina, hladnoća. Dok stojimo na startu, tresem se, što od muke – najavljenih 90km singletracka, što od nedostatka sunca. Jučer smo bili na pol ukupnog poretka pa tako danas startamo par minuta kasnije, po grupama. Pruga je ostavila traga, no nekako uspijevam sjesti i krećemo kroz pijesak, doslovno «eating dust» nekoliko km, a onda kreće luda zabava. Osvajamo (stalno isto???) brdo uskom stazicom koja vijuga kroz područje «dead man walking» i budući je to najavljeno kao najgori dio, a ja sam većinu odvozila počinjem se opuštat – naravno, prerano. Slijedi izazov za moje tehničke sposobnosti. Na dugom spustu treniram živce, vještine, hrabrost i prste za kočenje i stvaram kolonu uljudnih biciklista koji ljubazno traže prolaz. (na leđnom startnom broju stoji ime vozača što omogućava oslovljavanje po imenu i kratke nevezane «where are you from?» razgovore).
Najviše po suncu, kroz pijesak i povremene vodene barijere završavamo i ovaj dan u dobrom raspoloženju, uz puno vazelina i nešto više žuljeva. Sprinterice su nekad valjda bile bijele, a mislim da ni moja prirodna boja nije crvena. Tuš i preventivni odlazak liječniku, budući više ne uspijevam sjesti na stolicu. Prvo medicinska sestra nabacuje šokirani izraz, zove liječnika pa gledaju, opipavaju, bockaju iglama, analiziraju i čude se da u rasponu ozljeda od sica ima nešto novo. Naručili me ujutro, dali lijekove i s osjećajem mučnine izbacili van. Slijedeći…
Jutro, nakon ječmene kaše s jogurtom (meni uz voće jedino jestivo, iako neki mogu jesti i jaja i ćevapčiće i pečeni krumpir) u 6 sati zauzimam mjesto pred liječničkim šatorom. Izlazi sestra i viče : «Guze! Guze ne moraju stajati u redu! Stanite lijevo.» …I cijeli red se pomakne lijevo.
Oblijepili nas flasterima. Paulo je sve pripremio tako da samo uskačem u dres. Slabo mi je do te granice da ne mogu progutat nikakve suplemente koji su po rasporedu i molim Boga da mogu sjesti na bajk. Al u glavi sam ok i znam da mogu. Mislila sam da je to najvažnije…
Startamo kroz isti pijesak kao prethodni dan i iako je danas 127 na rasporedu, smatram to manjim problemom od singletracka jučer. Koja prevara! Grbavi teren šalje signale boli ravno u mozak, no pokušava to ignorirati. Paulo vidi kaj se događa i želim ga razuvjeriti no sve mi piše na licu, a i vučem se ko magla budući svaki stisak na pedalu uzrokuje suze. Plačem i borim se sama sa sobom, vučem se, ali neću odustati. Nisam nikada… Stanje mi je sve gore i u zoni teškog srca tražim nekoga kome ću se javiti da odustajem. Divan čovjek, zatrčao se prema meni, odmah me odveo do liječnika i nekoliko puta pitao ako trebam pomoć, ako sam se ozlijedila. Ja se samo sjećam da sam govorila «ja sam dobro, ali dobro sam, a ne mogu…». Najgori mogući osjećaj u životu – znati da možeš, a biti onemogućen. U tom trenu sam se slomila, užasno emotivan trenutak koji ostavlja slomljeno srce i nešto s čime se treba nositi. Paula pitaju ako on nastavlja i vidim da želi ići i jasno da mu govorim neka ide, oboje smo se namučili ove ledene zime da bi odustao zbog mene. No očito nisam uvjerljiva dok isplakujem dušu te on donosi odluku zbog koje ću još dugo osjećati krivnju – o(du)staje sa mnom. Grozan osjećaj. Prebacili su nas u kamp i što sad? Kao da je život stao, sve postaje bezveze. Ostale dane želim zaboraviti jer gledati druge kako startaju u izvrsnoj atmosferi koju stvaraju voditelji programa, ili još gore, kako ulaze u cilj, sretni i zadovoljni bolno je iskustvo. I tako nekoliko puta.
U nedjelju napuštamo selo šatora, želeći pobjeći što dalje i zaboraviti čim prije. Topli tuš u bijeloj kupaonici, ogromni krevet i ručak po vlastitom izboru donekle pomažu u tome. Ponedjeljak smo postali pravi turisti i pokušali vidjeti čim više CPT-a i vrijedilo je. Čitava regija je divna.
Utorak letimo doma, i od srijede kad smo sletjeli pričamo o tome kako je bilo, i kako je nažalost završilo…
Trebalo mi je mjesec dana da poželim sjesti na svoj bajk. Težak osjećaj neuspjeha toliko je opterećujući kad znaš koliko si truda uložio da nisam mogla ni gledati slike ni govoriti o tome bez suza. I dok ovo pišem, teško je…
Treba to preboljeti.
Nataša Kovačić
Preuzeto sa stranica www.kkj.hr
