Moja Patagonija! (II dio)
DAN 5
Ispred nas je oko 70-80km bicikla po svemu i svačemu. Jutro je lijepo počelo, 10 km asfalta, ali onda skrećemo na neki makadam, pa sve uži makadam, pa upadamo opet u đunglu. Dolazimo do mosta koji je srušen, te sa biciklima trebamo prijeći kanjon, silazeći dole, forsirajući hladnu rijeku, zatim gurajući bicikle opet gore, i sve to nekoliko puta… Nakon 2 satne sekcije guranja bicikla, opet stižemo na vrlo pristojni makadam, koji nas uz nepregledno jezero vodi prema KT 9. Oko 14:00 dolazimo na KT 9 i opet susrećemo naš support tim. Tijekom noći prestigli smo nekoliko timova, a vidimo da je i u ovom kampu još nekoliko timova koje ćemo vjerojatno prestići, jer izgledaju očajno. Za naše pojmove ovdje smo relativno brzi u tranziciji, ostavljamo bicikle, klopamo i uzimamo sa sobom ogromni teret u ruksaku kojeg moramo tegliti sve do kraja utrke, odnosno, još skoro 100-njak km trekinga kroz đunglu, ledenjake i vulkanski pijesak!
U ruksaku je hrana za sljedeća 2 dana, dereze, cepin, kaciga, pojas za penjanje, žemar sa karabinerom, osmica sa karabinerom, 2 šlinga sa karabinerom, vreća za spavanje, bivak vreća, prva pomoć, timska prva pomoć, 2 baklje za sigurnost, štapovi za hodanje, gorotex jakna… To je sve samo od OBAVEZNE opreme koju smo MORALI ponijeti, a gdje je sve ostalo što je neobavezno, a što nam treba…
U 15:00 počinjemo treking kroz đunglu. Ova dionica je navigacijski jako zahtjevna i pokušavamo uhvatiti što više danjeg svjetla. Na nekoliko mjesta trebamo prelaziti rijeku i moćimo se do pasa, svaki pogrešan korak može te baciti u rijeku. Na nekim mjestima put se gubi, jako puno gubimo da skužimo na kojem principu funkcionira ovo forsiranje đungle. Nakon, 3-4 sata ipak uspijevamo probiti glavninu te dionice i domoći se nekog “nazovimo puta”. U 19:00 napokon izbijamo na makadam, koji nas vodi do KT 12. Ok 15-ak km makadamom i uspona od 1000m, dolazimo do KT 12, negdje prije ponoći. Tu nailazimo na nekih 7-8 timova kako spavaju. Oni koji su budni izgledaju očajno. Kontrolor na KT 12 nas zapisuje u evidenciju, i na papiru ispisuje br. – 12…
12!? Ne možemo vjerovati! U đungli smo prestigli skoro 12 timova! Iako rastureni, došlo nam je da trčimo od sreće. Hej, 12-ti! Bez 1 minute zadržavanja nastavljamo dalje. Putem, brojimo još 2 tima koji su odlučili ipak pričekati dan, pošto je daljnja navigacija vrlo zahtjevna. Nakon još 2 sata susrećemo još jedan tim koji se vraća i kaže da je nemoguće naći put. Hah! Već smo 9.! No, ispred nas je, a to znali nismo – ipak najteža noć. Prelazimo preko vulkanskih brdašaca, noć je vedra i vrlo se dobro naziru vrhovi. Međutim, radimo navigacijsku pogrešku. Na dobrom smo putu, no, mislim da smo sasvim na drugom mjestu na karti nego što zaista jesmo. Procjenjujemo da nam je KT cca 4-5 km, ali, poslije uvidjesmo da je zapravo 14-15 km. Cijelu noć bauljamo po tim vulkanskim brdašcima, a iza nas vidim još nekoliko skupina čeonih lampi kako na različitim stranama traže put. No, puta – nema! Maik, glavni navigator, počinje halucinirati i stvari mu se priviđaju. Odlučujem da je najbolje da sat vremena ubijemo oko, i da “zdrave” i “svježe” glave nastavimo put. Odmoriti na sat vremena navigatora – bila je prava odluka! Znam da puno treba da se taj Švabo, sa kojim sam zajedno prošao 1000 km utrke u Vijetnamu, slomi, a da mu je jako malo potrebno da se povrati.
DAN 6
I zaista, budlica namještena na sat vremena, zvoni oko 04:00 ujutro, dižemo se, i Maik je opet svoj! Mirimo se s tim da puta nema i da ćemo azimutom morati potražiti svoju sreću. Nakon sat i pol spuštamo se sa vulkanskih brda i slijedi ono cega se najviše bojimo – navigacija kroz đunglu, bambusovu šumu, gusto raslinje! Ubadamo pravac prema KT 13, no sljedećih 2 sata je prava borba. Veliki ruksaci i teška oprema zapinju za svaku grančicu, granje šiba po rukama, nogama, licu, trnje se hvata za svaki dio tijela, para nam opremu.
Naizad, oko 07:00 u sam svitaj zore nailazimo na neki putić, slijedimo ga, tu i tamo se gubi, pa ga opet pronalazimo. Malo po malo, oko 10:30 uspijevamo se kroz đunglu probiti na neki makadam i uskoro stižemo na KT 13. Na putu do KT srećemo 2 tima, a jedan od njih je – Venecuela! Ne možemo vjerovati! Taj tim da ima dobrog navigatora – sigurno je prvak svijeta! Na KT 13 naša pozicija je – 9. mjesto! Organizatori nas informiraju da je u igri još samo – 13 timova! Iako imasmo tešku noć, osjećamo se super! Brzo se spremamo, i sa cijelim onim naoružanjem nastavljamo dalje. Nakon 10 km trekinga uz rijeku vulkanskog korita stižemo na penjačku dionicu – užetom prelazimo kanjon rijeke od 150 metara i to na 2 mjesta! Zatim nakon 10-ak kilometara prelazimo i drugu rijeku gdje nas čeka još veći izazov – sa ruksakom teškim najmanje 12 kg popeti se uz 80 metara visoko uže koje je stavljeno tik uz ogromni vodopad od 100 metara, tako da ste zapravo cijelo vrijeme poljevani vodom!
Na ovoj dionici prelazimo – nećete vjerovati koga – Venecuelu! Pošto smo to odradili, sa više ili manje muka, slijedi zadnji izazov – popeti se na vrh zaleđenog vulkana! Poslije ovog penjanja užetom nalazimo se gotovo u podnožju vulkana, na 1000 metara, a trebamo odpeglati na – 2850 metara! I – krećemo! Teško napredujemo po vulkanskom kamenju i pijesku, no ipak, penjemo se gotovo horinzotalno i visinska razlika se stalno povećava. Na 2000 metara dolazimo na granicu sa snijegom, te nam na kontrolnoj točki govore kako se moramo popesti još 400 metara nadmorske visine, gdje će nam organizator dati detaljne upute za penjanje na vrh zaleđenog vulkana Villaroca. Oko 18:00 stižemo na 400 metara visinske razlike od vrha vulkana i nailazimo na organizatore koji nam javljaju da je nemoguće probiti se do gore zbog jakog vjetra, te da se počnemo spuštati niz vulkan ka cilju.
___
Tog trenutka sve mi se okrenulo u glavi. Bio sam psihički pripremljen na uspon, na vjetar, na umor, na najgore. No, kad su nam rekli da zadnjih 400-500 metara ne možemo ići, već da se direktno uputimo ka cilju – cijela koncepcija mi se urušila! Pogledao sam prema dole sa gotovo vrha vulkana, i mogao se vidjeti cilj, negdje tamo u daljini, 15-20 km zračne linije. No, sa ovog mjesta izgledao je tako blizu, kao da se može rukom uhvatiti. Ne znam zašto, ali sam si utuvio u svojoj glavi da ćemo biti na cilju za 2 sata. I počeli smo trčati niz vulkan dole, po pijesku. Usput smo prestigli još jedan tim, znači – trenutno smo 7.!
No, stvari se nisu odvijale kako sam zamislio u glavi. Ubrzo se pijesak pretvorio u vulkanske grote, pa veće, pa veće, pa stijene, i pao je mrak, a mi smo još bili – ni na pola brda! Kako je pao mrak, i ako smo usporili, tako me je obuzela potpuna emocionalna kriza. Kako su prošla i ta 2 sata u kojima sam si utuvio da ćemo do cilja, svaka minuta postajala je sve teža i duža. Odjednom sam potpuno ušutio. Silazak niz vulkan trajao je zauvijek.
A onda smo, nakon gotovo 4 sata – sišli, i nastavili jednim ogromnim platoom, omeđenim visokim stijenama, kojem se kraj po mjesečini – nije nadzirao. Uskoro sam počeo viđati različite oblike, stvari, ljude, čudne životinje. Znao sam da haluciniram. Ali to nije bilo sve i nije bilo ono najgore. Bio sam potpuno emotivno ranjen i tužan, osjećao sam se usamljeno i napušten od sviju, stalno sam nas brojao, pokušao se sjetiti zašto nas je 4 a ne 5 ili 6. Na trenutke se nisam moga sjetiti imena drugara iz tima. Dečki su uvidjeli da sam loše, Mak mi je nudio kofeinske pilule. No, meni se nije spavalo, niti su mi se oči sklapale, jednostavno sam bio potpuno prazan. Valjda su se skupile sve ove noći i dani, kilometri, nespavanja, napori, očekivanja, strpljenja… Teško mi je to opisati. Onda sam odlučio iskoristiti oružje u slucaju nužde: počeo sam pjevati, cijeli opus od Dugmeta, Čole, Azre, tamburaše… Trajalo je to satima. A cilj se nije niotkud nadzirao. Iako je ta agonija trajala svega 5 sati, imao sam osjećaj da traje čitavi život.
Par puta došle su mi i suze na oči, ne znam zašto, ne znam od čega. Kad čovjek plače, uvijek zna razlog, ja ga nisam mogao naći. Oko 01:30 u noći došli smo i do posljednje kontrolne točke. Tu su nas čekali bicikli, sa kojima smo, nakon 7 km vožnje po glavnoj cesti prema čileanskom turističkom središtu Puconu i pod policijskom pratnjom krenuli prema cilju. Tog časa kao da sam se otrijeznio, odjednanput sam se vratio u normalu, sve mi se prijašnje činilo kao san. Nakon 20 minuta vožnje ušli smo u Pucon. Organizatori su napravili cilj na samoj plaži, prekrasno uređen i dekoriran. Iako već 02:00 u noći, na cilju je bilo 50-ljudi. Ušli smo u cilj gurajući bicikle po pijesku, nismo više imali snage voziti. Dočekao nas je direktor utrke, Jose Vaccarezza, i to – u majici HR nogometne reprezentacije! Slijedilo je slikanje na podiju, šampanjac, malo govorancije. No, jedva smo čekali da nas odvedu u sobe.
EPILOG
Po ulasku u cilj oko 03:00 u noći došli smo u svoj apartman. U sobnim stvarima koje nismo nosili na utrku, već su nas čekale na cilju, uzeo sam mobitel i pokušao uspostaviti vezu sa Hrvatskom. Začudo, bilo je signala. Javila mi se mama. “Bok, evo nas na cilju, završili smo utrku, nakon 132 sata, gotovo neoštećeni. I to sedmi! Još su samo 2 tima u igri – od 50! Šta ima kod tebe novog?”
“Sine, čestitam, važno je da si živ i zdrav, ostalo nije važno. Imamo i jednu prekrasnu vijest za tebe – tvoji decki, Vrdoljak, Vićan i ekipa prije pola sata postali su prvaci svijeta u Melbournu, u finalu su u produžecima tukli Mađare, cijela je Hrvatska na nogama!”
Prekinuo sam razgovor, počeo sam ridati kao malo dijete, otišao sam pod tuš, da me ne čuju. Kao dijete kada sam počimao igrati vaterpolo sanjao sam da se i ja jednom popnem na to šampinsko postolje na kojem su sada bili moji bivši suigrači iz Mladosti što iz reprezentacije. Nisam mogao zaustaviti emocije tko zna koliko, ostali su već odavno pozaspali. Bio sam sretan što su se ljudima koji dijele iste snove njihovi snovi ispunili, na različit način na dva različita kraja svijeta!
Nazad na prvi dio s impresivnom fotogalerijom.
Photo: Theo Ribeiro, www.volcanesenvivo.com
