Moja Patagonija! (I dio)
Nakon 132 sata i samo 11 i pol sati spavanja te gotovo 600 kilometara prevaljenih kajacima, biciklima i vlastitim nogama po nevjerojatno zahtjevnom terenu preko ledenjaka, vulkana i vulkanske pustinje, bambusovih đungli, nebrojno rijeka i jezera uz klimatske uvjete koji su varirali od 30 stupnjeva tijekom dana do -5 tijekom noći, uspjeli su stići do cilja. Na 7. izdanju sedmodnevne non-stop danonoćne utrke Desafio de los Volcanes (Izazov vulkana) dugačke gotovo 600 kilometara koja se od 2000. jedanput na godinu održava na području bespuća Patagonije te starta iz Argentine, ide preko Anda i završava u Čileu, po prvi puta je nastupio četvoročlani hrvatsko – njemački tim Men’s Health. Dva Hrvata – Eris Marotti i Šimun Cimerman te dva Njemca – Maik Gunther i Paul Zorst suprotstavili su se još pedeset timova iz Južne Amerike te su uz Fince i Talijane bili jedini europski tim. Od 50 timova samo je 9 timova završilo utrku, a Men’s Health zauzeo je respektabilno mjesto, rame uz rame s nekim od najboljih pustolovnih timova današnjice! Ovo je ujedno do sada najveći uspjeh jednog hrvatskog tima na nekoj međunarodnoj pustolovnoj utrci.
IMPRESIJE
Po ulasku u cilj oko 03:00 u noći došli smo u svoj apartman. U sobnim stvarima koje nismo nosili na utrku, već su nas čekale na cilju, uzeo sam mobitel i pokušao uspostaviti vezu sa Hrvatskom. Začudo, bilo je signala. Javila mi se mama. “Bok, evo nas na cilju, završili smo utrku, nakon 132 sata, gotovo neoštećeni. I to sedmi! Još su samo 2 tima u igri – od 50! Šta ima kod tebe novog?”
“Sine, čestitam, važno je da si živ i zdrav, ostalo nije važno. Imamo i jednu prekrasnu vijest za tebe – tvoji dečki, Vrdoljak, Vićan i ekipa prije pola sata postali su prvaci svijeta u Melbournu, u finalu su u produžecima tukli Mađare, cijela je Hrvatska na nogama!”
Prekinuo sam razgovor, počeo sam ridati kao malo dijete, otišao sam pod tuš, da me ne čuju. Kao dijete kada sam počimao igrati vaterpolo sanjao sam da se i ja jednom popnem na to šampionsko postolje na kojem su sada bili moji bivši suigrači što iz Mladosti što iz reprezentacije. Nisam mogao zaustaviti emocije tko zna koliko, ostali su već odavno pozaspali. Bio sam sretan što su se ljudima koji dijele iste snove njihovi snovi ispunili, na različit način na dva različita kraja svijeta!
Svi k’o jedan…
Ne znam što reći. Prošlo je 36 sati od trenutka kad smo ušli u cilj. Sjedimo u jednom kafiću na obali rijeke u malom pitoresknom gradiću u argentinskim Andama, San Martin de los Andes i pogledavamo se preko stola. Dobro smo rastureni od utrke, najradje bi svi pozaspali za stolom. Od našeg apartmana koji je tek stotinjak metara od restorana jedva smo se dogegali, puni žuljeva, bolova u svim mišićima, opće iscrpljenosti. I usprkos tome, komentiramo kako je ova utrka bila – najlakši posao do sada! Da, zvuči vrlo čudno, no to je istina! Vrlo je nezgodno komentirati tako nešto za utrku gdje samo petina ljudi od njih ukupno 200 i to vrlo dobro spremljenih ljudi koji se pripremaju tijekom cijele godine, koji su se na ovoj utrci natjecali već 5-6 puta i koji znaju teren – stigne do cilja! No, istina je. Prošli smo gotovo neokrhano, bez ikakvih većih problema ili kriza.
Naš stroj funkcionirao je savršeno. Nijemci su timu dali ozbiljnost, disciplinu, stegu, a mi smo sa svoje strane donijeli lepršavost i dignuli moral na zavidnu visinu, učinili ovo putovanje izdrživim. Treba proći još dosta vremena da bih sumirao zbog čega je to tako dobro ispalo, zbog čega je toliko dobrih i iskusnih timova odustalo, a mi smo uspjeli stići do kraja. Ipak, jedno je sigurno: na cilj ovakve utrke ne možeš doći slučajno. Nije moguće da slučajno prvi dan i prvu noć odveslaš 70 kilometara po hladnim jezerima Patagonije, zatim poslije pola noći sjedneš na bicikl i uputiš se u brda na 70 km vožnje po mrklom mraku na -5, da bi ujutro počeo uspon na preko 2000 metara visoki vulkan, gdje nas je dočekalo +30, a mi da – ostanemo svježi, kao da smo tek startali. To se jednostavno ne može desiti slučajno, tu nema sreće – ili jesi ili nisi!
Stoga, mogu jedino zaključiti da smo napravili sve preduvjete i ništa nismo ostavili slučaju, kako bi svoj naum priveli kraju. Svi se slažemo da je ovaj projekt bio savršen u svim segmentima – od pripreme, treninga, planiranja, strategije, odabira opreme, putovanja, tajminga – apsolutno sve! Ne znam, ali možda smo pametniji nego prije, pa nam sve to dolazi čisto automatski. Jer, naš tim je funkcionirao savršeno, a prvi put da se sva četvorica natječemo – zajedno! Način na koji smo funkcionirali, organizirali se, delegirali zadaće, razvijali strategiju, hvatali se u koštac sa bezbroj problema koji se nisu mogli predvidjeti – jednostavno je za školski primjer kako jedan tim treba funkcionirati! Svi koji su imalo iskusili nešto slično, znaju kako je to kad spavaš po sat dva dnevno, kad prolaziš krize, kad bi najradije zadavio nekog prvog do sebe. No, kod nas toga nije bilo, kao da smo disali kao jedan. A ruku na srce – kao osobe karakteri – zaista nemamo ništa slično jedan sa drugim. Ipak, neka malo vremena prođe, jer još sam malo pod šokom, ne mogu jednostavno vjerovati da smo napravili takav rezultat, na takvoj utrci u takvoj konkurenciji.
UTRKA
Tek 24 sata prije same utrke dobili smo instrukcije i zemljovide sa kontrolnim točkama, te raspored disciplina. Imali smo puno problema, pošto je sve na Španjolskom, no srećom, pričam Španjolski a i u našem support timu bio je moj prijatelj Domagoj Prosoli, koji trenutno radi u HR ambasadi u Buenos Airesu, te nam je puno pomogao u prevođenju instrukcija. Nije to bilo lako – koristili smo se hrvatskim, engleskim, njemačkm, španjolskim. Paul jako slabo govori engleski, Eris također natuca, drugi član support tima Beto (imali smo 1 vozilo sa 2 osobe koji su bili support i prevozili nam bicikle, kajake i ostalu opremu na točke gdje su počimale te discipline), autohtoni Argentinac, samo priča – španjolski. Već u samom startu bili smo zakinuti za jezik i za poznavanje terena i klimatskh uvijeta. No, ipak smo se dobro informirali o svemu i uspješno vizualizirali cijelu situaciju, te nas tijekom utrke ništa nije iznenadilo – niti pustinja, niti snijeg, niti đungla, niti vulkanska prašina i raspon temperature od čak 30 stupnjeva u samo par sati. Maik i Paul preuzeli su na sebe odabir rute na zemljovidima. Dobili smo 15-ak zemljovida u omjeru 1:50.000 na A4 papiru, koji su pokrivali čitavo područje 550 km dugačke utrke od San Martina de los Andes, preko Anda, do Čileanskog turističkog središta – Pucon.
Jedva stali u premale kajake
Od organzatora smo dobili kajake (koje nismo mogli birati) u koje smo jedva stali, pošto su napravljeni za visinu do 180 cm, a mi smo svi gotovo 190, dok je Eris par cm do 2 metra! Već i u ovom segmentu smo bili zaknuti od ostalih, pošto smo sa kajaka morali maknuti kormilo i sprave za upravljanje, iz jednostavnog razloga – da bi nam noge stale u komore! Bez kormila je jako teško držati pravac, pogotovo ako se digne oluja i uhvate vas valovi. Jednostavno, bez kormila je mogućnost da se prevrnete – 100% veća! No, to nam je bio jedini izbor. Također, u oba kajaka dvosjeda koje smo dobili, teži i veći član morao je ići naprijed, pošto je naprijed bilo više mjesta za noge, tako da smo si i tu skratili brzinu, pošto teži član, zbog samog težišta i pravca te brzine – mora uvijek biti naprijed!
Zanimljivo je način na koji smo crtali stazu, od točke do točke, i ucrtavali potencijalne najbolje i najsigurnije puteve. Ovdje najkraći put nije i – vremenski najkraći! Jer, možda ti za 1 km babusove đungle treba 3 sata više nego ići 12 kilometara okolnim putevima! Fascinantno je kada planiraš tako nešto, gledaš kartu, i odmah imaš sliku tog mjesta i terena, i zamišljaš taj prostor kao da će se stvarno desiti – a onda kada dođeš do njega, susretneš se sa nečim što je kompletno opozitno od tvoje imaginacije terena! No, meni se dešava, da sada, kada vrtim film unatrag, miješam svoje imaginacije terena i onoga kako on zaista izgleda u realnosti. Sada, kada pišem ove retke i pokušam se prisjetiti što preciznije svakog pojedinog dijela utrke, ubacuju mi se slike kojima sam zamišljao teren, te moram zastati na trenutak i pažljivo odvojiti zbilju od imaginacije! Ali, poslije 7 dana i malko više od desetak sati spavanja, to nije nimalo čudna pojava!
START
Napokon, nakon burnih 24 sata priprema opreme, hrane i strateškog planiranja, sa vrlo malo sna, našli smo se na startu utrke za koju smo trenirali zadnjih 6 mjeseci. Podsjetio sam se da sam od 1.1.2007 do 01.03.2007. prevalio Sljeme više od 60 puta, što biciklm što pješice ili trčeći, gotovo 60.000m uspona, te kajakom odvalio najmanje 400 km u tih par mjeseci. No, da li je to bilo dovoljno, pitao sam se na startu? Puhao je snažan vjetar, a jezero kojem se kraj nije naziralo više je sličilo Jadranskom moru i Velebitskom kanalu za senjske bure! Nakon dva sata čekanja, organizator je donio odluku – utrka se otkazuje za 24 sata! Držali su da nitko nema šanse prevaliti prvi dio utrke kajakom preko 60km po ovakvim uvijetima! Malo smo bili razočarani, jer smo mislili kako nam baš takva situacija pogoduje, pošto smo se dobro “baždarili” kajakom po Jadranu, i to baš po takvim uvjetima! No, ipak, pitanje je da li bi to ipak sve uspijeli izvući na snagu, pošto smo imali najgore kajake od svih timova! Sve u svemu, ova odluka nam je išla u prilog, pošto smo se mogli dobro naspavati i još jedanput kroz karte i upute virtualno proći kroz stazu i sve potencijale zamke za koje smo znali ili pretpostavljali da se mogu desiti.
START DRUGI PUT
24 sata kasnije sasvim druga slika – sunce, mir, tišina, bonaca, moglo bi se glad “mrižu bacit”! Na startu je bilo nekoliko stotina ljudi, a da ne spminjem da je tu bilo i par hrvatskih familija koje ovdje žive! Naši nacionalni amblemi svugdje su prepoznatljivi, posebice u Argentini i Čileu, te smo malo malo mogli čuti nekog iz publike “El Croata, el Croata!”. Utrka je započela točno u ponedjeljak, 26.03., u 14:00. Prva dionica bila je preko 30km kajaka po planinskom jezeru iz kojeg su se dizale planine sa jedne strane, te bambusove šume sa druge strane. U daljni su se nadzirali ledeni vrhovi i vrhovi nekoliko vulkana. Veslaš i pitaš se koji od njih je naš i kako će to izgledati kad dođemo. Start je bio više nego loš za nas, bili smo cijelo vrijeme u zadnjih desetak timova, u jednom trenutku čak i zadnji. To može dosta poljuljati moral, no znamo da je ovo utrka ipak od 7 punih dana i noći, i da će biti vremena za sve! Najgore od svega je ako se “izgori” prva 2-3 dana jer onda – nema povratka!
A naša strategija je bila ići umjereno polako prvih 3 dana i onda dizati brzinu. Već nakon prve točke vodeći tim je bio već 2 sata od nas. Mi smo jezero savladali za nekih 4 sata, i dali se na sljedeću dionicu – treking kroz bambusovu đunglu. Ovaj dio smo trčkarali, da bi uhvatili što više danjeg svijetla, jer ako nas noć uhvati usred bambusove šume – navigacija postaje 100% kompliciranija! Sa zadnjim zracima svijetla uspjeli smo se izvući iz bambusove đungle i nastaviti opet prema kajacima. Oko 20:30 pao je mrak, a oko 21:30 došli smo do kajaka te se dali na novu 35 km dugačku dionicu kajaka po jezeru. Tijekom noći prestigli smo nekoliko timova, pošto su se mnogi gubili i radili navigacijske greške. Tako smo od 30. mjesta ovu dionicu kajaka završili na 25. mjestu. Na kraju jezera čekao nas je suport tim, Domagoj i Beto, te su nam pripremili bicikle za dalje.
U ovom slučaju suport tim je jako važan, jer se tu odlučuje koliko ćete se zadržati u tranzicijskoj točki. No, Domagoju je ovo prvi susret sa nečim ovakvim, a Beto ne razumije niti jedne rijeći engleskog ili njemačkog, te je plan bio da oni samo sa vozilom dođu, pripreme topli obrok, a mi ćemo sami pripremati opremu za dalje. I dok su ostalim timovima njihovi supporti pripremili cijelu opremu, mi smo svoju sami trebali slagati. No, ruku na srce, nas support je u uvjetima kakvim samo se našli – odigrao nevjerojatnu ulogu, iako bez znanja, uvijek spreman pomoći maximalno koliko može! Na prvoj tranziciji bili smo najsporiji daleko. Za usporedbu, prvi tim se zadrzao manje od 10 minuta, a mi – više od jednog sata, što nas je ponovo bacilo na ljestvici među timove od 30. mjesta na dalje! Ali, duga je to utrka, tek prva noć, ima ih još šest ispred nas…
Slijedeća dionica bila je 70 kilometara brdskog bicikla pustinjskim predjelom koji se penjao do sljedeće dionice gdje smo morali savladati vrhove čak 2 vulkana! Tijekom noći temperatura se spustila oko 0, neki djelovi makadama po kojem smo vozili bli su zaleđeni. Mjesec je bio mlad, no na horizontu se dobro nazirala cijela pustinja koju smo prolazili. Bez većih problema dočekali smo zoru na biciklima. Tijekom tih 5-6 sati nismo vidjeli niti jedan tim da bi nas prestigao ili mi njih, što je za početak utrke – vrlo čudno. No, takva konstalacija i pozicija nas ne zabrinjava, jer, vozimo svoju utrku, nije nam važna pozicija već da se držimo dnevnog plana i da ga ispunjavamo u granicama predviđenog vremena koje smo planirali.
DAN 2
Oko 06:30 počele su prve zrake dana izlaziti na vidjelo. Fascinantan je izlazak sunca u pustinji! I to Patagonijskoj pustinji! Stižem uskoro i do prvog jezera, i tu mene hvata prva kriza, jednostavno ne mogu držati korak na biciklu sa ostalima. Eris uzima moj ruksak, Paul i Maik me šopaju tekućinama i hranom, jedem i pijem na silu. Kriza me drži 2 sata, prestaje, a oko 08:00 počinje mi se strašno spavati, pošto smo odlučili prvu noć – ne spavati! Mislim si, ako možeš ne spavati na svadbi, pa možeš i na utrci! Za nekih 1 sat prolazi me sveopća kriza, dolazimo da KT br. 4 gdje nas ponovo čeka naš support. Tu se zadržavamo oko 30 minuta, skidamo sa sebe biciklističku opremu i stavljamo sve potrebno za savladavanje 2 vrha vulkana od po 1500 i 2000 metara.
Usput, moramo proći 1 dionicu spuštanja užetom niz 150m visoki vodopad i 80 metara visoko penjanje užetom uz tehniku žimarenja! Naša trenutna pozicija se ne mijenja. Od kampa se počinjemo penjati kroz bambusovu šumu, na vulkan ispred nas. No, dolazimo do prve prepreke – žbunje i gusta vegetacija ne dozvoljavaju nam da sa ove strane savladamo vulkan, stoga, nastavljamo okolnim putem dalje, okolo vulkana, za njegovih gotovo 180 stupnjeva i tražimo liniju lave i vulkanskog pijeska po kojoj bi se mogli popeti, a da ponovo ne završimo u neprohodnom raslinju. Napokon, nalazimo neku čistu liniju po kojoj bi se mogli popeti, te krećemo na uspon. 3 koraka naprijed, 1 nazad – to je bio ritam uspona. Uskoro je prošlo podne, i sunce je užeglo, pijesak i kamen su se doslovno počeli žariti, u pojasu od 1-2 metra iznad vulkanskog pijeska temperatura je možda bila i 35 stupnjeva, hlada niotkuda. Dva sata nam je bilo potrebno da gotovo u vertikali, sa malim kretanjama svladamo vulkan. Kad smo gore došli, mnogi timovi su dolazili sa one prvobitne strane, što znači da su uspjeli naći put kroz gusto raslinje. No, ono što je za nas najvažnije jest da smo stigli do vrha i da smo ipak u – svom tajmingu. No, sa vrha vulkana otvara se pogled na novi vulkan kojeg trebamo savladati. Izgleda kao da možemo skočiti do njega, sve je tako pregledno, vide se timovi kako se dole na drugom brdu spuštaju niz 100 metarski vodopad, pa zatim penju uz 80 metara visoku stijenu, da bi nastavili prema vrhu vulkana. Neki se već i spuštaju sa drugog vulkana! Isuse, oni su već tamo! To je 4-5 sati ispred nas! A za sada smo točno 24 sata u utrci.
Spuštamo se sa prvog vulkana, nekih 1000 metara, pješačimo preko do vodopada, na kojeg se prvo moramo popeti sa gornje strane da bi se opet dole spustili. No, došavši na sam vrh vodopada, ispred nas zatećemo još 10-12 timova, koji čekaju u redu da se spuste niz vodopad. Po prvi puta tajming nam nije usklađen sa planom, jer, ovdje ćemo sigurno morati čekati – 2 sata! Pošto se mnogi timovi počinju žaliti, organizatori odlučuju da će se to vrijeme čekanja nadoknaditi timovima za onoliko koliko su čekali. I tu nastaje zbrka, jer tog dana su nas na web sajtu utrke proglasili – odustalima! Iz razloga što za 2-3 sata tog čekanja ne bi stigli vremenski limit. Ipak, organizator nam daje 3 sata dodatnih, pošto smo još čekali da se i popnemo po užadima, tako da smo u kamp došli oko 23:00, točno 1 sat prije limita. I kako sam naveo u uvodnom članku prije, ukoliko izdržim tih prvih 36 sati utrke, gdje su limiti vrlo uski – vjerojatno ćemo stići do kraja. I tako i bi…
DAN 3
Oko 23:00 stižemo na KT5, gdje nas ponovo čeka naš support tim. Pravila utrke nalažu da se timovi moraju u kampovima zadržati sveukupno 15 sati tijekom utrke. Sad je na timu da odluči koliko će se sati gdje zadržati. Ovu drugu noć zaključujemo da nam treba dobar odmor, pošto su nas vulkani dobro “načeli”, ta uzimamo 5 sati stanke, od čega 3 i pol za spavanje, te 1 i pol za pripremu opreme, klopu, planiranje kretanja za dalje na zemljovidu. U 04:00 krećemo dalje. Opet padamo za 5-6 mjesta, pošto je većina timova odlučila da i drugu noć neće spavati. A ima ih još 5 ispred nas… To je ipak dvosjekli mač. Znali smo da je na slijedećoj dionici, koja ide uz jezera kroz bambusove đungle, navigacija jako komplicirana, te oni koji su krenuli oko 23:00 i kasnije, imaju velike šanse da se izgube, i da pred jutro budu na istoj točki kao i mi, uz našu prednost – što smo spavali! I tako i bi – oko 06:00 nailazimo na tim koji je već 3 sata bauljao po istom području i nije nailazio na pravi put.
Zatim još jedan, i još jedan i još jedan! A oko 07:30 dolazimo do mjesta gdje se malim raftovima za napuhavanje prelazilo oko 100m jezera na drugu stranu – i tu zatekosmo čak 5-6 timova kak prelaze – svi su oni krenuli na ovu dionicu oko ponoći, gubili se i nisu spavali. Zorni i relativno odmorni, prelazimo jezero na drugu stranu i nastavljamo kroz bambusove šume uz jezera. Put smo našli i ne skidamo se sa njega. Na drugoj obali nevjerojatan prizor – čitava drva puna crvenih i zelenih – papiga! Wuau! Cijeli dan nastavljamo gore-dole treking po bambusovim šumama. Do sljedeće točke imamo čak 50 km trekinga, nije to za baciti.
Oko podneva opet je upeklo, no šuma nas skriva, tek tu i tamo otvori se neki drvom nezaštićeni dio đungle, tek toliko da te podsjeti da imamo sreće što se krećemo po hladovini. Ne stižemo niti jedan tim, no nas stiže tim i Venecuele, koji trči babusovom đunglom! Sljedećih 6-7 sati isti tim na stiže 5 puta, što znači, da su se 5 puta izgubili… Tko nema u glavi….
Najzad, nakon 14 sati trekinga i preko 50 km prevaljenih kroz đunglu, stižemo na bicikle, na KT 6. Ovdje nailazimo na nekoliko timova, koji izgledaju – dobrano slomljeni! Organizatori nam daju upute, jer za samo 3 km vožnje ovim makadamom ući ćemo u – Čile! I zaista – voziš se makadamskom cestom kroz đunglu, na koju ne bi ni neprijatelja pustio, i odjednom – pravi pravcati granični prijelaz, Bregana je prema tom mala beba! Carinici, murije, vojska, sve živo! Pa za kog, ljudi moji!? Ova cesta vodi od nikud prema nikud, jedva ju se savlada brdskim biciklom! Prelazimo granicu i ulazimo u Čile. Nakon 15-ak kilometara Čile počinje sličiti na Austriju – pašnjaci, gospodarstva, rijecice, vodopadi, jezerca, potoci, kravice… Cijela ta idila prestaje kad se biciklima u sam sumrak počinjemo uspinjati 1000m prema gore.
U glavi si brijem: “A, još jedno Sljeme”, no stvar je u tome da smo do sada prošli jedno 10-ak “Sljemena”. Oko 20:00 dolazimo na vrh tog velikog uspona, te se strmoglavljujemo 1000 metara nadmorske visine dole i dolazimo u neke čileanske terme. I koga srećemo kako nam ide ususret, u suprotnom smjeru? Tim iz Venecuele promašio je brdo, i vraćaju se gore na brdo gdje smo upravo mi bili. Na licima im se vidi da su kompletno emocionalno slomljeni. Ovi nema šanse da stignu do cilja, napravili su skoro duplu kilometražu od nas…
U selu ni žive duše, mrak se spustio, tu i tamo koja kuća ima elektriku, javne rasvjete nema. Ubrzo prelazimo most i moramo se popeti još jedno “Sljeme”. Ovaj put guramo bicikle do vrha, nekih 10-12km, 2 i pol sata i napokon nalazimo kotrolnu točku, tamo na koju je onomad došao i tim iz Venecuele, pa ih poslaše da moraju obaviti prvo ono brdo, pa tek ovo…
Na karti izgleda da nam je sljedeći posao lagan, spustiti se dole opet 1000 m nadmorske visine i doći na KT7, gdje nas čeka naš support. Međutim, nije sve tako bajno. Magla, noć, umor, strma staza, nebrojeno odvojaka sa lijeve i desne strane, teškoće sa navigacijom… U kamp stižemo tek oko 01:30. iza ponoći. Domagoj i Bet čekaju sa friškom papicom. Odlučujemo ostati u kampu 4 sata, od toga 3 spavanja, te 1h pripreme opreme, plana i zemljovida za sljedeću dionicu: kajak po rijeci, 35 km.
DAN 4
Ovo je bio najružniji dan. Po prvi put se naoblačilo. Krenuli smo niz rijeku oko 05:00 ujutro. Ništa se ne vidi, samo ispred sebe čuješ brzake, i ne znaš šta te čeka, dal’ možda neko jutarnje prevrtanje. Iskreno, tu me bilo najviše strah, ići rijekom po mrkloj noci. No, valjda organizatori znaju šta rade, kad nas puštaju niz rijeku po mrkloj noći. Nakon pola sata nailazimo na 3 tima koj su pristali uz rijeku, i vjerojatno krenuli puno prije nas u noći, ali ih je magla zaustavila. Zapalili su vatricu i čekaju sigurno jutro. Oko 07:30 počinje svitati.
Rijeka izgleda užasno: siva, smeđa, okolo mrtva drva, niti se ptice čuju, kao da ju je poharala atomska explozija. Nakon 3-4 sata ulijevamo se u jezero, te oko 09:30 dolazimo na kraj jezera gdje nas čekaju Domagoj i Beto. Domagoj je sav sretan, jer nam govori da imamo najbolje prolazno vrijeme na rijeci do sada i da smo se tijekom noći popeli za čak 8 mjesta, od 31. do 22.! Znači, ugrijavamo se… Mijenjamo opremu, presvlačimo se iz neoprena u opremu za trekking, forsiranje rijeke i savladavanje obale.
Uskoro nas oni timovi koji su spavali uz rijeku, njih 3-4 stiže i prestiže, jer smo ponovo spori u tranziciji. Domagoj ludi i viče, no mi ostajemo pri svome planu. Nastavljamo trekingom nekih 10 km sve do rijeke, koju smo morali preplivavati uz pomoć užadi. Moram priznati, tu sam se smrznuo, jer sam odlučio ne uzeti neoperen, da budem lakši. Ipak, Eris je uzeo neopren, nije se smrznuo na rijeci, ali se skukao u daljenjem trekingu tijekom dana. Poslije forsiranja rijeke, cijeli dan smo proveli u savladavanju lijeve obale iste rijeke, što znači da smo se kretali 15-20 km po grtama uz samu rijeku, nešto nalik Pašmanskom Škrapingu.
Oko 16:00 završavamo i sa tom dionicom, i na jednom jezeru nas ponovo čekaju kajaci. Ispred nas je – 45km veslanja. Iako smo prestigli nekoliko timova, zbog naše ležernosti oni nas stižu i prestižu. Domagoj opet ludi, a mi se ne obaziremo, sjedamo u kajake i nastavljamo veslati u noć. Poslije ponoći završavamo sa ovom dionicom. U kampu odlučujemo spavati 3-3.5 sati, te još 1 sat za pripremu opreme. Domagoj opet ludi, jer nam govori da nitko od timova nije spavao u ovom kampu, da su svi nastavil na sljedeću dionicu bicikla, od 80km. No, mi liježemo i krećemo u dan 5. oko 05:00.
Također, ovu noć smo ispunili kvote obaveznih 15 sati odmora, sto znači da ćemo sada moći napredovati bez da razmišljamo da moramo upotrijebiti obavezni odmor, dok se nekim timovima ispred nas “smiješi” čak i više od 10 sati obavezne stanke, sto znači, da su oni već sada, iako 7-8 sati ispred – iza nas!
Uskoro drugi dio…
Fotografije: Theo Ribeiro, www.volcanesenvivo.com
[...] Nazad na prvi dio s impresivnom fotogalerijom. [...]