Vožnje na posuđenim biciklima i žicanje od onih čiji su roditelji imali love da im kupe bic, u stilu ”daš rundu?”, te silna dječačka želja da imam svoj bicikl (a roditelji mi ga nisu mogli kupiti), potakla me da se sa dva –tri moja frenda upišem u biciklistički klub Lokomotiva. Načuo sam da bih tamo mogao dobiti klupski bicikl. U klub sam se upisao negdje u proljeće 1970. i stvarno nakon 5-6 mjeseci pozvao me tadašnji predsjednik Lovro Bošnjak i dodijelio mi Favorit tabularku s 10 brzina, crveno bijelu, prekrasnu, ali naravno bez tabulara (guma). I tako ja jednog četvrtka uvečer, sav sretan i sam sebi važan, odlazeći s klupskog sastanka guram favoritku kući ne mareći što metalni zvuk golih obruča odzvanja ulicom. Moja je sreća ubrzo bila grubo prekinuta kad mi je mama rekla da ne smijem voziti bicikl i da će bic letjeti niz neboder (14 katova). Srećom, imao sam i tatu pa se situacija nekako primirila. I nakon što sam našao neka dva stara tabulara i pokrpao svakog 5-6 puta, konačno sam se mogao otisnuti u biciklistički svijet pun čari i izazova.

Ostalo je na www.biciklifumic.hr