Petak ujutro, pola osam, na poslu moram biti u pola deset. Budim se, zajedno samnom i cijeli Amsterdam. Većina mojih sugrađana će danas s biciklom u školu, na posao ili u nabavku. Tuširam se, pojedem jedan komad voća, popijem čašu mlijeka i obučem se. Uske traperice, da mi se nogavice ne bi zaglavile u lanac od bicikla. Par slojeva odjeće, da se mogu skidati kako raste temperatura tijekom jutra. Kapu ne nosim jer se Nizozemci ne boje propuha i izlaska s mokrom kosom. Pa tako niti ja. Rukavice isto ostaju doma. Vani je magla i 5 stupnjeva. Bicikl stoji u vrtu, prislonjen na kuću. Sic od bicikla mokar. Površno ga obrišem rukavom. Ključeve zabijem u lokot zadnjeg kotaca i skidam bicikl sa stalka.

Vožnja duga 12 kilometara počinje. Iz samog ruba predgrađa Amsterdama prema centru. Prvo pređem sve hupsere koji su postavljeni u ulici svakih par metara. Na kraju ulice se spustim na biciklističku stazu gdje mi nitko ništa ne može. Prolazim pored zadnjih kuća u kvartu i ulazim u park pored bolnice. Svako malo prođe neki biciklist iz suprotnog smjera, ali većina ide prema gradu. Prolazim pored velikih trgovina i magazina na rubu grada i to sve odvojenom biciklističkom stazom koja prolazi ispod ili iznad prometnih cesta. Ponekad se nađe poneki hupser, da motoristi ne bi prebrzo vozili po biciklističkoj stazi, ali staza je uglavnom ravna, negdje pokrpana, ali bez rupa.

Priključio sam se glavnoj stazi po kojoj biciklisti koji dolaze izvan Amsterdama idu na posao. Vozimo u koloni po ravnoj stazi. U daljini se vide neboderi poslovnih zgrada u predgrađu. Tu staza više nije odvojena od drugog prometa, već križa druge ceste. Zato svako malo stanem na semaforu za bicikle, čekam da automobili stanu i da u koloni i dalje vozimo po ravnom do sljedećeg semafora. Senzori na cesti prate koliko bicikala čeka, a koliko automobila, zato se na zeleno nikada dugo ne čeka. Točno znam koji semafor ima senzore, a koji nema. Ako nema, onda ne čekam zeleno. Ako nema automobila onda projurim kroz crveno.

FOTO ARIDAN MEĆAVA
Nakon petnaestak minuta vožnje po ravnoj stazi skrećem ulijevo, odvajam se od glavne staze. Opet sam u prirodi i zelenilu. Prelazim preko autoputa po mostu za bicikle. Gledam kako automobili stoje u koloni, smijem im se. Zajedno samnom prelaze i tinejdžerke na Vespama, roditelji s djecom koja sjede u sjedalicama na volanu ili iza. Naravno nitko ne nosi kacigu, pa cak niti djeca. Prelazim rijeku Amstel, spuštam se s mosta i približavam gradu.

Nakon ulaska u grad osjeti se razlika u temperaturi, otprilike 2 stupnja. Svi se skidaju i stavljaju jakne i džempere u torbe sa strane bicikla ili u kutije montirane na volanu. U gradu sve vrvi od biciklista. Još uvijek imamo svoju stazu, ali sada je svako malo semafor, hupser, pješak, turist ili neko drugo smetalo. Izrazi lica biciklista se mijenjaju. Više ne uživamo u vožnji nego smo ljuti i namršteni. Da bi što prije stigao na posao vozim brzo i ne gledam boju na semafora. Tko stane na crvenom nije pravi Amsterdamac. Amsterdamci nervozno zvone turistima na iznajmljenim biciklima, voze kroz crveno, po nogostupu ako treba, ili cak po travi u parku.

Magla je nestala, sunčano je, stižem na posao. Na parkingu za bicikle nema mjesta za moj bicikl. Nema veze, zaključam lokot na stražnjem kotaču i lancem zavežem bicikl oko stupa, i to oprezno tako da su i prednji kotač i okvir zavezani. Ako nisi pažljiv moglo bi se dogoditi da nađeš zavezan kotač za banderu, a da je ostatak bicikla ukraden. Ako se to dogodi, najbolje je otići na Koningsplein, trg u centru gdje beskućnici prodaju ukradene bicikle po malim cijenama.

FOTO ARIDAN MEĆAVA
Nakon posla u 7 sati je već sumrak. Vožnja bez svjetla se kažnjava, a moja svjetla na biciklu ne rade. U samoposluzi kupujem male svjetiljke koje se mogu pričvrstiti za okvir bicikla ili za odjeću. Doma mi se ne ide biciklom, predaleko je. U međuvremenu je počela kiša. Biciklom se odvezem do stanice podzemne željeznice, koja ustvari nije pod zemljom, ali to nije važno. Tu na magnetsku karticu napunim dodatak za bicikl koji košta euro i pol. Ne da mi se čekati lift nego idem pokretnim stepenicama i ja i bicikl gore na platformu. U podzemnoj ima i mjesto za bicikle, tamo ga zaključam i sjednem preko puta.

Prošao sam deset stanica i izlazim iz podzemne. Nosim bicikl u desnoj ruci niz stepenice. Po biciklističkoj stazi sam za dvije minute doma.

Sutra i ja i još trećina stanovnika Amsterdama ponavljamo ovaj isti ritual. Možda će se dogoditi nešto posebno. Probušena guma, ukradeni bicikl, sic ili kotac, puknuti lanac ili ćemo dobiti kaznu jer nam se ne da čekati zeleno na semaforu. To sve nema veze, samo da imamo svoje staze i da nam nitko ništa ne može.

Neka što prije tako bude i u Hrvatskoj…

Foto i tekst: Ardian Mećava
Aridan Mećava živi u Amsterdamu u kojem čak trećina stanovnika svakodnevno koristi bicikl. Napisao nam je kakvo je njegovo iskustvo na dva kotača i poslao zanimljive fotografije:

Izvor: www.jasam.hr